Platformin registrator
Arhiv praksi i aktera Platforme 9,81 (1998. – 2018.) – Mirko Petrić
Kako arhivirati tragove neformalnih praksi i “otvorenih institucija”, nastalih spontanim aktivističkim angažmanom, a da pritom budu vjerodostojni no ipak otvoreni daljnjim intervencijama, dopunama, pa i osporavanjima? Kako prikazati prošlost “objektivno” (u skladu s minimalnim zahtjevima bilo koje humanističke struke), a pritom priložiti i sloj vlastitih sjećanja, koja nužno nose opasnost nametanja i privatizacije budućih interpretativnih okvira?
S ovakvim i sličnim pitanjima susreće se svaki pokušaj uspostavljanja “uradi-sam” arhiva u djelatnostima za koje službene ustanove pokazuju malo interesa ili im one – promjenjivom prirodom svojih djelatnosti i vanjskih pojavnosti – i same otežavaju posao.
Bilo da je riječ o djelatnostima poput arhivski sve prominentnijeg hip-hopa (Forman, 2019), ili pak neformalnih praksi u kulturi u tranzicijskoj zemlji jugoistočne Europe (poput onih koje bi trebao zabilježiti Registrator udruge Platforma 9,81), svaki bi “uradi-sam arhiv” trebao ispuniti ono što je temeljna svrha službenih ustanova te vrste: poslužiti kao sučelje za razgovor (znanstveni, stručni, građanski) između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Naravno, ta se apstraktno definirana svrha može ostvariti tek nakon što arhiv obavi konkretne zadaće odabira, prikupljanja, pohranjivanja i očuvanja povijesnih artefakata, koje mu omogućuju postati mjestom povijesnog istraživanja i pristupa znanju. Međutim, u današnjem smo vremenu, više nego ikad ranije, svjesni da je svaki skup podataka i dokumenata „društveni konstrukt“ (Schwartz & Cook, 2002:3), pa tako i arhiv prestaje biti mjestom jednostavno shvaćene “povijesne činjeničnosti” zasnovane na skupu “dokaza”.
Pogotovo kad je riječ o “uradi sam” arhivima, sve se više razumije da su oni—uz ulogu “vremenske kapsule” koju im namjenjuju uključeni akteri—također i mjesto rastuće moći zasnovane na institucionalnom autoritetu: postaju mjesta na kojem se stvaraju novi kanoni i odnosi u kulturi. Kao takvi, mogu povećati uključivost, ali i suziti pristup u različite pripovijesti (“narative”) o sceni, odnosno postati mjesta neopravdanog isključivanja (aktera, praksi, ideja) i jednostranog rukovanja (doslovno “manipuliranja”) podacima i artefaktima.
Kao što su ustvrdili Schwartz i Cook (2002: 2–3; 13), arhivisti imaju moć uspostavljanja područja “sjećanja i zaborava”: moć prezentiranja onog što će se znati o povijesti. Arhivi mogu “privilegirati i marginalizirati”, biti “oruđem hegemonije” ili “oruđem otpora”. Stoga su ne samo izraz postojećih odnosa moći, nego i sami sudjeluju u stvaranju tih odnosa.
Na sceni nezavisne kulture, čije održanje u 21. stoljeću sve više zavisi o povećanju vidljivosti u institucijama za raspodjelu sredstava, to znači da arhiv nezavisne inicijative u kulturi može od “uradi-sam impulsa prema očuvanju” (Forman, 2019) prerasti u oblik “institucije koja podaruje ugled” (Bennett, 2009), što u konkretnim okolnostima znači i prednost pri dodjeli sredstava koja osiguravaju budućnost. U tako definiranom kontekstu djelovanja, pitanja uključivanja i isključivanja dobivaju novu dimenziju.
Pri arhiviranju nezavisne kulture, akteri su stoga sve više svjesni da su arhivi mjesta institucionalne moći, no pritom ih priroda njihove djelatnosti također vodi prema ideji arhiva kao aparata kulturne i kolektivne memorije, mjesta uspostave identiteta zasnovanog na vlastitoj povijesnosti, ili—drukčije rečeno—“brendiranim sjedištem sociokulturne konstrukcije identiteta” i “mehanizmom gradnje nasljeđa i održavanja reputacije” (Forman, 2019).
Nadalje, ponovo s obzirom na prirodu njihove djelatnosti, akterima na nezavisnoj sceni bliska je zamisao da arhiv može postati i “interaktivnim mehanizmom kulturnog sustvaranja”, “aparatom hibridnih kulturnih i povijesnih re-mix-ova”, procesom koji se gradi na “doticaju aktivizma u zajednici i gradnje zajednice” (Forman, 2019). Takvom pristupu strana je ideja “zapisivanja u kamen”, a bliska mogućnost arhiviranja “protu-pripovijesti”, koje ponekad dovode u pitanje percepcije samoproglašenih “arhivara” iz nezavisnih inicijativa i omogućuju ponovno upisivanje marginaliziranih ili iz različitih razloga posve isključenih aktera. Drugim riječima, u logici nezavisne kulture je i zamisao arhiva kao mjesta sučeljenja različitih pristupa, “bojišta” koje svakako vodi novim spoznajama, a na koncu može voditi i novim suradnjama.
Kako zadovoljiti sve ove zahtjeve kad je riječ o dvadeset godina djelatnosti isprva neformalne inicijative a kasnije udruge u kulturi pod nazivom Platforma 9,81?
Naime, riječ je o “kišobranu” pod koji staje niz naizgled raznorodnih djelatnosti: djelatnost inicijative je otpočela studentskom potrebom refleksije o društvenim i kulturnim aspektima arhitekture, za koju su se osjećali zakinutim u vremenima tranzicijskog urbanizma i promijenjenih obrazovnih prioriteta i praksi; nastavila se iskorakom u aktivizam s tematikom revitalizacije zapuštenih i napuštenih gradskih prostora, te posebnim interesom za funkcioniranje kulturnih centara u novim uvjetima financiranja i organiziranja kulturnih djelatnosti mladih.
U vremenima kad je tranzicijski urbanizam postao široko zapažena društvena tema (i problem), akteri Platforme 9,81 otvorili su istraživačke teme “super privatnog” – od tipologije trgovačkih središta, razloga njihove gradnje i posljedica takve gradnje u urbanom okolišu, do pokušaja sanacije prostora čiji je (ne)urbani karakter definiran tzv. “divljom gradnjom”. U tom se kontekstu našlo mjesta i za propitivanje zamjene gradnje različitih društvenih sadržaja jednodimenzionalnom gradnjom velike količine sakralnih objekata. Konačno, istraživana je i tema “turističkih transformacija” prostora, i to u vrijeme početaka trenda koji će se pokazati najvažnijim za dugoročne promjene karaktera prostora, osobito u primorskim dijelovima Hrvatske.
Neke od aktivistički započetih inicijativa u potonjem su kontekstu naišle na odjek u službenim ustanovama: učinak pojedinih akcija Platforme 9,81 također je i preventivna zaštita nekoliko vrhunskih arhitektonskih djela moderne hrvatske kulture, koja bi bez takve zaštite nestala u urbano destruktivnim procesima koje je Platforma ranije istraživala.
Posebno je pitanje kako predočiti i “arhivirati” procese učenja i suradnje. Naime, akteri Platforme naglašavaju da je ukupna njihova aktivnost za njih same predstavljala “proces učenja”. Neki od strukovno nagrađenih arhitektonskih objekata članova proizašli su upravo iz iskustava stečenih u aktivističkom istraživačkom promišljanju urbanizma i urbanih intervencija. Nadalje, osobito se vrijednim—ali također u bogatstvu detalja teško predočivim—može smatrati Platformin pokušaj prenošenja vlastitih spoznaja i strukovnih artikulacija problema široj javnosti: ona se dijelom odvijala kroz serije predavanja i radionica s djecom i mladima srednjoškolskog uzrasta pod nazivom “Urbanistička početnica”, a dijelom i kroz način organiziranja izložbene djelatnosti u području arhitekture, likovnih umjetnosti i dizajna. Naime, u potonjim se djelatnostima—uz tematiku i probleme koje predstavljaju same izložbe—publici ali i drugim akterima u kulturi, stalno predstavljao i “koncept suradnje” (osobne, međuinstitucionalne i “međusektorske”), za koju akteri Platforme kažu da su je “sami dobro izvježbali” pa su je stoga također željeli prenijeti i drugima.
Cjelokupna se djelatnost pritom odvijala pod znakom “malih pomaka”, odnosno bubrenjem inicijativa odozdo do razine na kojoj je ni službene ustanove ne mogu ignorirati, ali koja i izvan njih postupno mijenja odnose u društvu.
Kako, dakle, u svjetlu svega izrečenoga, “arhivirati” djelatnost Platforme 9,81 nakon dvadeset godina djelovanja, u uvjetima u kojima—kako kolokvijalnim jezikom kaže istaknuta akterica inicijative—“nije nitko znao sejvati fajl gdje ga treba sejvati”?
Put za koji su se odlučili “akteri arhiviranja”—da ih tako nazovemo—jest dvojak, u skladu s karakterom mrežne komunikacije i komunikacije u mediju tiska. Platformin registrator u prvom je koraku mrežno sjedište na kojem se kronološkim redom dokumentiraju inicijative i akcije, na temelju sačuvanih dokumenata (fotografija, plakata, skica i arhitektonskih nacrta, računalnih prezentacija, video zapisa, isječaka medijskih izvješća i komentara). Svi su ovi materijalima pridruženi dostupni podaci o događaju, s intencijom pružanja osnovnih informacija o tome što se i kada dogodilo, te vrlo suzdržanim kratkim komentarom, koji bi mogao poslužiti kao polazište budućim klasifikacijama i interpretacijama.
Nakon postavljanja takve početne (“beta”) verzije digitalnog Platforminog arhiva (odnosno digitalnog registratora), zahvaljujući interaktivnim mogućnostima medija, njegovim se korisnicima otvara mogućnost komentiranja i dopunjavanja registratora, što uključuje i “protu-pripovijesti” i interpretacije koje odstupaju od onih koje su u obliku “osnovnih podataka” o događaju postavljene na mrežu. Registrator ostaje trajno otvoren takvim intervencijama, koje su vizualno jasno razgraničene od osnovnog teksta.
S druge strane, za medij tiska (tiskani registrator) predviđena je zabilješka stanja spoznaja u trenutku lansiranja “beta” verzije digitalnog registratora: u tiskanom će se obliku naći prikupljena građa prikladna za oblik reprodukcije koji obuhvaća tisak, uz komentare i opise u obliku “osnovnih podataka”. Međutim, ovaj oblik arhiviranja—u skladu sa zadanostima medija tiska i kulture koja je na njemu izgrađena—uključuje i intelektualnu kontekstualizaciju predočene građe u prostor i vrijeme (društveno i kulturno) iz pera (pretpostavljivo “distanciranog”) promatrača djelovanja inicijative. Tako građa predočena u tiskanom obliku sa sobom nosi i komponentu “pogleda sa strane”, “objektivni” pristup koji nadilazi intencije i samopercepciju uključenih aktera.
Nakon stanovitog protoka vremena i dužine postojanja digitalnog registratora, otvara se mogućnost novog tiskanog izdanja, koje bi uključilo i odredilo se prema dopunama i komentarima u međuvremenu uvrštenima u digitalni registrator. U takvom—ponovljenom—tiskanom izdanju moguće je uvrstiti građu koja “nije stala” u prvo izdanje, ali također i tekstove koje će iznova promotriti ne samo te dokumente, nego i ranije interpretacije praksi i učinaka djelovanja Platforme.
Broj ponavljanja tiskanog i proširivanja digitalnog registratora pritom—teorijski govoreći—nije ograničen.
Arhiv: registrator.
Datum objave: 28. kolovoza 2019.